Uvod
Kvantna fizika i flebologija (venska medicina) najvidljivije se isprepliću kroz tehnologije čiji su principi rada ukorijenjeni u optici izvedenoj iz kvantne fizike i elektromagnetskoj teoriji, osobito kod lasera i interakcije svjetlosti i tkiva za vensku ablaciju i oslikavanje[1–4]. Drugi značajan most je vensko oslikavanje i oksimetrija temeljeni na magnetskoj rezonanciji, gdje se informacija o MR fazi interpretira kao magnetska susceptibilnost i koristi za kvantificiranje pokazatelja venske oksigenacije, povezujući kvantnu fiziku spina s venskom fiziologijom[5–7]. Treći most čine nadolazeće „kvantne tehnologije“ u senzorici i računalstvu, uključujući biomagnetizam temeljen na SQUID tehnologiji i tijekove rada nadahnute kvantnom fizikom/kvantnim strojnim učenjem koji ciljaju biomedicinske signale relevantne za protok krvi i vaskularna stanja[8, 9].
Kroz ovu literaturu, „zajednički aspekti“ rijetko su to da same vene pokazuju egzotične makroskopske kvantne fenomene; umjesto toga, flebologija usvaja modalitete mjerenja i liječenja (laseri, interferometrijsko oslikavanje, magnetometrija, rekonstrukcija MR susceptibilnosti) čiji fizički temelji leže u kvantnoj teoriji, fotonici i kvantno informiranom elektromagnetskom modeliranju[5, 8, 10].
Terapijska sjecišta
Endovenski laserski pristupi ilustriraju najizravnije translacijsko sjecište: koherentno lasersko zračenje isporučuje se unutar vene, a klinički cilj je okluzija refluksnih ili inkompetentnih vena putem kontroliranog fototermalnog oštećenja nastalog apsorpcijom svjetlosti i zagrijavanjem[1–4]. Mehanistički rad naglašava da se apsorbirana energija često deponira u intraluminalnu krv/koagulum oko vrha vlakna (ne samo izravno u stijenku vene), tako da se temperature koagulacije mogu postići bez obzira na to je li hemoglobin ili voda nominalni ciljani kromofor[12]. To definira EVLA/EVLT/EVLP ne samo kao „oznaku valne duljine“, već kao spregnuti proces apsorpcije fotona, generiranja topline i prijenosa topline koji ovisi o svojstvima raspršenja i apsorpcije na korištenoj valnoj duljini[13].
In vitro rad koji je koristio laser u čvrstom stanju na 1.885 μm i ~3 W ispitao je kako prisutnost intraluminalne suspenzije crvenih krvnih stanica naspram fiziološke otopine, te stvaranje zagrijanog karboniziranog sloja na završnoj plohi vlakna, utječe na učinkovitost ablacije[1]. U toj studiji, prisutnost zagrijanog karboniziranog sloja povećala je učinkovitost EVLA, ističući termokemijski put koji može pojačati deponiranje energije na vrhu izvan jednostavne optičke apsorpcije u samoj krvi[1]. Srodni mehanistički argumenti objašnjavaju zašto selektivnost valne duljine može oslabiti tijekom zahvata: koagulum se može stvoriti oko vrha i djelomično transformirati u ugljik na temperaturama iznad 1,000 °C, a budući da ugljik podjednako dobro apsorbira sve EVLA laserske valne duljine, karbonizacija može smanjiti ovisnost o valnoj duljini nakon što zagrijavanjem vrha počne dominirati apsorpcija ugljika[13].
Kliničke usporedbe dodatno osnažuju translacijski put od fizike do flebologije. U jednoj seriji pacijenata, potpuna obliteracija velike vene safene održala se tijekom praćenja, a EVLA na 1560 nm i 1940 nm opisana je kao visoko učinkovita i sigurna za ispravljanje venskog refluksa kod varikoznih vena donjih ekstremiteta[11]. Studije optičkih parametara podupiru zašto izbor valne duljine ostaje važan čak i ako karbonizacija može otupiti selektivnost: dubine prodiranja u stijenku vene zabilježene su kao ~1.3 mm na 980 nm naspram ~0.22 mm na 1470 nm, što implicira vrlo različite profile prostornog deponiranja energije i potencijalne obrasce kolateralnih ozljeda[14].
Odabir valne duljine također se eksplicitno obrađuje unutar evolucije EVLP sustava, gdje se više valnih duljina postavlja kao sustavi s različitim karakteristikama apsorpcije; na primjer, 810 nm opisana je kao specifična za apsorpciju hemoglobina, a velika klinička studija postavljena je kako bi usporedila učinkovitost i sigurnost EVLP-a na 1064 nm naspram 810 nm za kroničnu vensku insuficijenciju (varikozne vene)[2]. Odvojene optičke analize zagovaraju potencijalno povoljne odabire u srednjem infracrvenom spektru, navodeći da su „dosad najbolji rezultati“ postignuti sa zračenjem od 1.56-mm, te da je na valnim duljinama od 1.68 i 1.7 mm apsorpcija u nevodenim komponentama krvi mnogo slabija od apsorpcije u vodi, što motivira hipoteze o ciljanju usmjerenom na vodu na tim dužim valnim duljinama[15].
Zasebno netermalno terapijsko sjecište je fotokemijska venska terapija putem fotoumrežavanja kolagena, gdje se riboflavin koristi kao sredstvo za umrežavanje, a plava svjetlost djeluje kao aktivator[16]. Na venskim uzorcima, ovaj je pristup proizveo brzo i značajno skupljanje bez histoloških dokaza endotelnog oštećenja i s evidentnim promjenama u mehaničkim svojstvima varikoznih vena, sugerirajući kontrolirani mehanizam remodeliranja aktiviran svjetlošću, a ne čisto termalnu ablaciju[16].
Dijagnostička sjecišta: optička i fotonička
Optička dijagnostika u flebologiji često koristi činjenicu da hemoglobin ima svojstva apsorpcije ovisna o valnoj duljini, što omogućuje neinvazivno ispitivanje venske oksigenacije, sastava tromba ili vaskularne strukture koristeći fotone kao sonde[3, 4, 17]. Kod svih metoda, zajednička fizika je da su izmjereni signali (atenuacija, interferencijski prstenovi, fotoakustični tlakovi prijelaznih stanja, emisija fluorescencije) u konačnici potaknuti apsorpcijom i raspršenjem fotona u krvi i sastojcima stijenke žile[3, 10, 18].
Spektroskopija u bliskom infracrvenom spektru
Spektroskopija u bliskom infracrvenom spektru (NIR) opisuje se kao neinvazivna tehnika koja koristi diferencijalna svojstva apsorpcije hemoglobina za procjenu oksigenacije skeletnih mišića, a praćenje odabranih valnih duljina može pružiti indeks deoksigenacije[3]. Jedna studija eksplicitno je mjerila vensku zasićenost kisikom i apsorpciju na 760–800 nm tijekom vježbanja podlaktice kako bi testirala korelira li optička apsorpcijska traka s venskom oksigenacijom[3]. Zasebna metoda koristila je NIRS s venskom okluzijom za neinvazivno mjerenje periferne venske zasićenosti oksihemoglobinom (SvO2) u podlaktici odrasle osobe[19], te je izvijestila o značajnoj korelaciji između SvO2 podlaktice izmjerenog NIRS-om i SvO2 površinske venske krvi izmjerenog ko-oksimetrijom (n=19, r=0.7, p<0.0001)[19].
Drugi validacijski rad ispitivao je odnose između NIRS signala i zasićenosti venskog hemoglobina kisikom (O2Hb%) te koncentracije venskog kisika (CvO2)[20]. Nakon normalizacije na fiziološki raspon, zabilježene su visoke linearne korelacije između signala deoksigeniranog i oksigeniranog hema i venskog O2Hb% (R≈0.92) te između signala hema i CvO2 (R≈0.89–0.90), što ukazuje na to da NIRS mjerenja temeljena na apsorpciji fotona mogu pratiti metriku venske oksigenacije u kontroliranim uvjetima[20]. U kontekstu središnjih vena, zabilježeno je da NIRAS pruža točno neinvazivno mjerenje cerebralne venske zasićenosti, pri čemu je CSvO2 izračunat pomoću NIRAS-a i uspoređen s izravnom ko-oksimetrijom krvi iz unutarnje jugularne vene[21].
Fotopletizmografija
Fotopletizmografija (PPG) oslanja se na infracrveni izvor svjetlosti i receptor za aproksimaciju fluktuacija volumena krvi, te procjenjuje promjene volumena mjerenjem količine svjetlosti koja je apsorbirana i reflektirana natrag do receptora[22]. U okruženju procjene kronične venske insuficijencije, venske hemodinamske vrijednosti dobivene digitalnom PPG metodom korištene su uz standardnu procjenu kako bi se istražilo je li potrebna intervencija (EVLA), a ispitane su korelacije između Doppler ultrazvuka i D-PPG-a kako bi se procijenilo može li D-PPG pomoći u razumijevanju venske patologije i evaluaciji opcija liječenja[22]. Metoda je također povijesno kontekstualizirana kao izvorno uvedena 1930-ih godina kao sredstvo procjene vaskularnog sustava, naglašavajući njezinu ulogu kao etabliranog optičkog pokazatelja hemodinamike[22].
Optička koherentna tomografija
Optička koherentna tomografija (OCT) opisuje se kao moćan modalitet oslikavanja temeljen na interferometriji niske koherencije, koji omogućuje oslikavanje visoke rezolucije s dubinama prodiranja u tkivo od nekoliko milimetara i vizualizaciju stijenki žila gotovo histološke kvalitete[10, 23, 24]. Endovaskularni OCT predstavljen je kao metoda koja pruža „informacije nalik histološkim“ o venskoj stijenci[4], a jedna primjena definira endovaskularni OCT kao tehniku intravaskularnog oslikavanja najviše dostupne rezolucije koja koristi blisku infracrvenu svjetlost na približno 1300 nm[25]. U procjeni venske terapije, OCT je evaluiran za kvalitativnu procjenu anatomije venske stijenke i promjena tkiva nakon radiofrekventne ablacije i endovenske laserske terapije na venskim uzorcima goveda, uključujući izvješćivanje o ELT parametrima diodnog lasera na 980 nm s gustoćama energije od 15, 25 i 35 J/cm[4].
OCT se također pozicionira za intrakranijalne venske primjene: usvajanje u ljudskom cerebralnom venskom sinusu „moglo bi pomoći“ u dijagnozi, liječenju i razumijevanju duralnih arteriovenskih fistula, tromboze cerebralnih venskih sinusa i idiopatske intrakranijalne hipertenzije[25]. To ilustrira kako interferometrijsko oslikavanje temeljeno na fotonima može proširiti flebologiju izvan površinskih vena nogu na patologiju venskih sinusa, ovisno o pristupu temeljenom na kateteru i ograničenjima optičkog signala[25].
Polarizacijski osjetljiva OCT
Polarizacijski osjetljiva OCT (PS-OCT) proširuje OCT mjerenjem dvoloma tkiva, pružajući kontrast za kolagen i glatke mišićne stanice koje su prisutne u starijim, kroničnim ugrušcima[26]. U štakorskom modelu DVT, istražena je intravaskularna PS-OCT za procjenu morfologije i sastava tromba in vivo tijekom starenja tromba[26]. Automatizirana analiza poprečnih OCT slika razlikovala je akutne i kronične trombe s osjetljivošću od 97.6% i specifičnošću od 98.6% koristeći linearni diskriminacijski model koji kombinira polarizacijske i konvencionalne OCT metrike, što podupire PS-OCT kao osjetljiv pristup za procjenu sastava DVT i razlikovanje starosti tromba[26].
Fotoakustično oslikavanje i elastografija
Fotoakustično oslikavanje (PAI) opisuje se kao metoda koja omogućuje daljinska mjerenja optičke apsorpcije tkiva, a njezin kontrast nastaje putem foto/opto/termoakustičnog učinka u kojem apsorpcija kratkog elektromagnetskog impulsa proizvodi termoelastični akustični val[17, 27]. U praksi, biološka tkiva se ozračuju neionizirajućim laserskim impulsima; apsorpcija povećava lokalnu temperaturu (reda veličine nekoliko milikelvina), što dovodi do termoelastične ekspanzije i akustične emisije[18]. Crvene krvne stanice, koje sadrže hemoglobin i značajno apsorbiraju vidljivu svjetlost, brzo povećavaju temperaturu i tlak nakon apsorpcije svjetlosne energije, pružajući fiziološki značajan endogeni apsorber za oslikavanje ugrušaka i krvnih žila[28].
U konceptima stupnjevanja DVT, reorganizacija ugruška može smanjiti koncentraciju hemoglobina i time smanjiti optičku apsorpciju, što motivira korištenje promjena fotoakustičnog signala za neinvazivno stupnjevanje tromba[27]. Jedna studija dodatno precizira da se može koristiti impulsno lasersko zračenje s valnom duljinom prilagođenom apsorpciji RBC, te predlaže da bi akutni krvni ugrušci trebali emitirati jače fotoakustične signale od kronične DVT zbog jače optičke apsorpcije[27]. Empirijski je zabilježeno da kombinirano ultrazvučno i fotoakustično oslikavanje pruža informacije o strukturi i starosti DVT tromba, dok širi pregledi navode obećavajući potencijal PAI zbog njegove prostorne rezolucije i visokog optičkog kontrasta[17, 29].
Izvan stupnjevanja temeljenog na apsorpciji, vaskularna elastična fotoakustična tomografija (VE-PAT) povezuje detekciju optičke apsorpcije s izvođenjem mehaničkih svojstava. PAT postiže visoku prostornu rezoluciju izvan granice optičke difuzije ultrazvučnim detektiranjem optičke apsorpcije, a ističe se po snažnom kontrastu apsorpcije temeljenom na hemoglobinu u RBC te sposobnosti pružanja strukturnih, funkcionalnih i mehaničkih svojstava krvnih žila kod životinja i ljudi[30]. Zabilježeno je da je VE-PAT sposoban mjeriti vaskularna elastična svojstva kod ljudi[30], detektirati smanjenu vaskularnu rastegljivost zbog simulirane tromboze u fantomima velikih žila (potvrđeno standardnim testiranjem kompresije)[30], te detektirati smanjenje vaskularne rastegljivosti kod ljudskog subjekta kada dođe do okluzije nizvodno, demonstrirajući potencijal za detekciju duboke venske tromboze[30].
Fluorescencija u bliskom infracrvenom spektru i hiperspektralno oslikavanje
Fluorescencijsko oslikavanje tromba u bliskom infracrvenom spektru (NIRF) koristi ciljane fluorofore za pretvaranje događaja molekularnog vezanja u detektabilnu emisiju NIR fotona; na primjer, peptid ciljan na fibrin konjugiran je s bliskim infracrvenim fluoroforom Cy7 (FTP11-Cy7) kako bi se razvilo i validiralo sredstvo za oslikavanje koje omogućuje NIRF oslikavanje duboke venske tromboze visoke rezolucije[31]. U pretkliničkim tijekovima rada, neinvazivna integrirana fluorescencijska molekularna tomografija s CT-om (FMT-CT) provedena je na miševima sa subakutnom DVT jugularne vene, ilustrirajući kombinirani optičko-radiološki pristup lokalizaciji i kvantifikaciji tromba[31]. Srodni rad naglašava da je fluorescencijsko oslikavanje u drugom bliskom infracrvenom prozoru (NIR-II, 1,000–1,700 nm) povoljno zbog smanjene složenosti opreme i lakšeg rada, te da je razvijen teranostički nosač lijeka kako bi se omogućilo praćenje ciljanog trombolitičkog procesa DVT u stvarnom vremenu[32].
Na kraju spektra koji se odnosi na površinsko oslikavanje, hiperspektralno vidljivo-NIR oslikavanje ocrtava varikozne vene iskorištavanjem potpisa difuzne refleksije ovisnih o valnoj duljini. U jednoj studiji sustava, dobrovoljci su bili osvijetljeni polikromatskom svjetlošću u rasponu od 400–950 nm[33], a spektri difuzne refleksije dosegnuli su vrhunac na 530 nm za varikozne vene naspram 780 nm za vene nogu[33]. Hiperspektralne slike na odabranim valnim duljinama normalizirane su i filtrirane prije ocrtavanja korištenjem kvantitativne fazne analize i k-means klasterizacije, povezujući optičke spektre s računalnom segmentacijom za beskontaktno mapiranje vena[33].
Dijagnostička sjecišta: magnetska rezonancija
Kvantitativno mapiranje susceptibilnosti (QSM) osigurava most između kvantne fizike spina i venske fiziologije putem magnetske rezonancije koristeći evoluciju MR faze za izvođenje lokalne magnetske susceptibilnosti. QSM „ispituje fazne podatke gradijentnog jeke“ kako bi odredio lokalnu magnetsku susceptibilnost tkiva[5], a zabilježeno je da mjerenje razlika u susceptibilnosti putem QSM-a omogućuje kvantificiranje vrijednosti SvO2 na temelju odnosa između razlike u susceptibilnosti i SvO2[6]. Osjetljivost na oksigenaciju podupiru izvješća da QSM može kvantificirati promjene u zasićenosti deoksihemoglobina inducirane hiperoksičnim plinskim izazovom kod životinjskih modela i ljudi[7], kao i zabilježeno izvrsno slaganje između ShvO2 izmjerenog analizatorom krvnih plinova i ShvO2 izračunatog iz QSM mjerenja[7].
Venska specifičnost metrika temeljenih na susceptibilnosti utemeljena je u kontrastu magnetskih svojstava između stanja oksigenacije: oksihemoglobin je opisan kao dijamagnetičan (negativna susceptibilnost), dok je deoksihemoglobin paramagnetičan (pozitivna susceptibilnost)[28]. Unutar navedenih izvadaka iz literature o QSM-u, QSM se također definira kao neinvazivna metoda koja može pružiti neizravnu mjeru cerebralne venske zasićenosti kisikom (CSvO2), osnažujući njegov potencijal za primjene venske oksimetrije gdje je izravno uzorkovanje nepraktično[5].
Kvantni biofizički mehanizmi
Na molekularnoj razini, stanje oksigenacije hemoglobina povezano je s magnetskim svojstvima koja su izravno relevantna i za interakcije magnetskog polja i za oslikavanje MR susceptibilnosti. Oksihemoglobin je opisan kao dijamagnetičan, dok je deoksihemoglobin paramagnetičan, što implicira susceptibilnost ovisnu o oksigenaciji i interakcije magnetskih sila na molekularnoj/elektroničkoj razini[28]. Hemoglobin se također opisuje kao alosterički protein koji prolazi kroz konformacijsku promjenu tijekom prijelaza iz napetog (deoksigeniranog) u relaksirano (oksigenirano) stanje i obrnuto, naglašavajući da je vezanje kisika spregnuto sa strukturnim stanjem proteina[28].
Predloženi mehanistički most između elektromagnetskih polja i fiziologije krvi je taj da magnetska polja utječu na pokretne naboje, a time i na alosteričku transformaciju hemoglobina, koja se opisuje kao proces koji uključuje pomake populacija, a ne jednosmjernu pretvorbu jedne kvaterne strukture u drugu[28]. U kontekstu venske medicine, ovaj skup tvrdnji povezuje kvantno informirane koncepte magnetizma (susceptibilnost, interakcije polja i naboja) s funkcijom hemoglobina, koja je u osnovi sadržaja venskog kisika i dinamike otpuštanja kisika koju optičke (NIRS, PAI) i MR (QSM) metode pokušavaju izmjeriti[3, 6, 28].
Nadolazeća i konceptualna sjecišta
Nekoliko smjerova istraživanja nadilazi etablirane kliničke flebološke uređaje, ali i dalje artikulira principe izvedene iz kvantne fizike primijenjene na vaskularne ili venske signale. Kod EVLA, računalno modeliranje eksplicitno je motivirano predstavljanjem laserskog vlakna kao točkastog izvora u cilindričnoj venskoj cijevi i modeliranjem radijalne redistribucije svjetlosti putem procesa difuzije kojim upravljaju raspršenje i apsorpcija krvi na razmatranoj valnoj duljini, ilustrirajući fizikalno usmjeren pristup optimizaciji parametara u venskoj ablaciji[13].
Bioelektronički uređaji brendirani kao „Quantum Molecular Resonance“ (QMR) također se razmatraju kao potencijalni alati u flebologiji: „novi tip električnog skalpela“ opisan je kao upotrebljiv za liječenje dermalnih kapilara i varikoziteta, s podesivom snagom i preciznim tempiranjem namijenjenim smanjenju toplinskog oštećenja[34]. U istom okviru, skleroterapija se opisuje kao primarno liječenje varikoznih vena, paučinastih vena i teleangiektazija, pozicionirajući QMR kao dodatak u širem terapijskom ekosustavu upravljanja površinskim venskim bolestima[34].
Na računalnoj strani, zabilježen je hibridni kvantno-klasični pristup strojnom učenju za oslikavanje laserskim pjegama (LSCI) protoka krvi: umjesto korištenja standardnog 3D globalnog sloja sažimanja za kompresiju mapa značajki, model ga zamjenjuje varijacijskim kvantnim krugom, a za krug se tvrdi da čuva prostorne i vremenske odnose u podacima kako bi održao točnost predviđanja[9]. Iako u izvatku nije specifično za venske bolesti, sjecište je u tome što se cjevovodi za oslikavanje protoka krvi relevantni za vaskularnu procjenu mogu modificirati eksplicitno kvantnim komponentama kruga, povezujući kvantnu obradu informacija s analizom hemodinamskih signala[9].
Zaseban koncept modeliranja predlaže tehniku „u potpunosti utemeljenu na kvantnoj mehanici i klasičnoj elektrodinamici“ za rješavanje anomalnog rasta žila tijekom angiogeneze, te tvrdi da koristi izračune kvantne mehanike za preciznije predviđanje lokacije i zaustavljanje anomalnog rasta žila[35]. Iako je ovo bliže vaskularnoj biologiji i angiogenezi nego klasičnom liječenju varikoznih vena, ipak predstavlja izravan pokušaj korištenja kvantnog/elektrodinamičkog modeliranja kao vodiča za intervencije u patološkom formiranju žila[35].
Konačno, kvantna senzorika povezuje se s venskim stanjima putem biomagnetizma. SQUID-ovi se opisuju kao uređaji temeljeni na kvantizaciji magnetskog toka i Josephsonovom efektu[8], a srodni kvantni senzori detektiraju precesiju atomskih spinova u magnetskom polju s osjetljivostima blizu femtotesla[8]. U primjeni koja eksplicitno uključuje vensku ishemiju, studije su izvijestile da se promjene događaju prije patoloških promjena i da se mogu neinvazivno zabilježiti pomoću SQUID-a[36], a SQUID-ovi se opisuju kao uređaji koji mjere magnetska polja stvorena električnom aktivnošću glatkih mišića gastrointestinalnog trakta, demonstrirajući izvedivost hvatanja slabih bioelektromagnetskih potpisa relevantnih za stanja vaskularne ugroženosti[36].
Sinteza
Kroz pregledanu literaturu, nekoliko prožimajućih „zajedničkih aspekata“ dosljedno povezuje kvantnu fiziku s flebologijom putem zajedničkih mjerljivih veličina, kontroliranih parametara i fizike instrumenata.
Tablica u nastavku sažima ponavljajuće mostove od fizikalnih principa izvedenih iz kvantne fizike do konkretnih venskih primjena.
Uzeti zajedno, ovi trendovi pokazuju da je zajednički „jezik“ između kvantne fizike i flebologije uvelike jezik mjerljivih kontrasta i kontroliranih parametara: apsorpcijskih spektara i valne duljine, koherencije i interferencije, stanja polarizacije, susceptibilnosti i granica osjetljivosti senzora[3, 5, 8, 10].
Ograničenja i zaključak
U ovdje pregledanoj literaturi, dominantna sjecišta su primijenjena i translacijska: laseri se koriste za endovensku ablaciju i uspoređuju se kroz različite valne duljine radi učinkovitosti i sigurnosti, optička spektroskopija i oslikavanje koriste se za izvođenje venske oksigenacije ili karakterizaciju tromba, a rekonstrukcija MR susceptibilnosti koristi se za kvantificiranje pokazatelja venske oksigenacije[3, 6, 11, 17]. Najbliže veze s „fundamentalnijom“ molekularnom fizikom su (i) magnetska susceptibilnost hemoglobina ovisna o oksigenaciji (dijamagnetični oksihemoglobin naspram paramagnetičnog deoksihemoglobina) i (ii) QSM metode temeljene na susceptibilnosti koje iskorištavaju te razlike za kvantificiranje promjena oksigenacije, uz tvrdnje da magnetska polja mogu utjecati na alosteričke transformacije hemoglobina kroz interakcije s pokretnim nabojima[7, 28].
Sveukupno, zajednički aspekti kvantne fizike i flebologije dokumentirani u ovom korpusu najbolje se razumiju kao klinička primjena fotonike utemeljene na kvantnoj fizici i elektromagnetske mjerne znanosti za dijagnosticiranje, oslikavanje i liječenje venskih bolesti, pri čemu hemoglobin služi kao središnja „molekula most“ koja je istovremeno terapijski apsorber, optički izvjestitelj i izvor magnetske susceptibilnosti[3, 12, 28].
